Hrvatski Zakon o porezu na dobit utvrđuje porez na dobit. Porezni obveznici su fizičke i pravne osobe (čl. 2). Porez na dobit se plaća prema poreznoj osnovici utvrđenoj za to porezno razdoblje (čl. 32.). Porezna osnovica je razlika između prihoda i rashoda poreznog obveznika uz određena usklađivanja (čl. 5.).1
Hrvatska zabranjuje porezni odbitak mita, iako ne izričitom odredbom. Prema čl. 7. st. 1. t. 9. Zakona o porezu na dobit porezna osnovica se uvećava za „povlastice i druge oblike imovinskih koristi danih fizičkim ili pravnim osobama da nastane, odnosno ne nastane određeni događaj, tj. da se određena radnja obavi, primjerice, bolje ili brže nego inače ili da se propusti obaviti”. Porezni učinak takvih pogodnosti je stoga neutralan. Porezni obveznik bi korist evidentirao kao izdatak kojim se umanjuje porezna osnovica iz čl. 5, samo da se porezna osnovica tada poveća za odgovarajući iznos iz čl. 7. st.1. t. 9. Prema hrvatskim vlastima, povlastice iz čl. 7. st.1. t. 9 obuhvaćaju mito stranim javnim dužnosnicima. Kombinirani učinak ovih odredbi je stoga zabrana poreznog odbitka mita. Hrvatskim vlastima međutim nisu poznati slučajevi u kojima je čl. 7. st.1. t. 9. primijenjen na mito.
Nepostojanje izričite zabrane poreznog odbitka mita ne zadovoljava standarde OECD-a. Radna skupina OECD-a protiv podmićivanja u više je navrata preporučila zemljama da donesu izričitu, pravno obvezujuću odredbu, bez obzira na to je li mito odbitak prema već postojećem zakonodavstvu.2