Okvir za korporativno upravljanje trebao bi zaštititi i olakšati ostvarivanje prava dioničara te osigurati jednako postupanje prema svim dioničarima, uključujući manjinske i strane dioničare.
Svi bi dioničari trebali imati mogućnost dobiti djelotvornu pravnu zaštitu u slučaju kršenja njihovih prava po razumnoj cijeni i bez prekomjerne odgode.
Ulagatelji u dionice imaju određena vlasnička prava. Na primjer, vlasnički udio u društvu čijim se dionicama trguje na burzi može se kupiti, prodati ili prenijeti. Vlasnički udio također daje ulagatelju pravo na sudjelovanje u dobiti društva, uz obvezu ograničenu na iznos ulaganja. Osim toga, vlasništvo nad vlasničkim udjelom daje pravo na informacije o društvu i pravo na utjecaj na društvo, prije svega sudjelovanjem i glasanjem na glavnim skupštinama dioničara.
Međutim, iz praktičnih razloga, društvom se ne može upravljati preko referenduma dioničara. Dioničko tijelo čine pojedinci i institucije čiji se interesi, ciljevi, horizonti ulaganja i sposobnosti razlikuju. Osim toga, vodstvo društva mora biti u stanju brzo donositi poslovne odluke. S obzirom na te okolnosti i složenost upravljanja poslovanjem društva na tržištima koja se brzo mijenjaju, ne očekuje se da dioničari preuzmu odgovornost za upravljanje korporativnim aktivnostima. Odgovornost za korporativnu strategiju i poslovanje obično je u rukama odbora i upravljačkog tima koji bira, motivira i, prema potrebi, zamjenjuje odbor.
Prava dioničara da utječu na društvo fokusirana su na određena temeljna pitanja, kao što su izbor članova odbora ili drugi načini utjecaja na sastav odbora, izmjene organskih akata društva, odobrenje izvanrednih transakcija i druga osnovna pitanja kako određuju pravo trgovačkih društava i interni statuti društva. To su najosnovnija prava dioničara i u većini su jurisdikcija priznata zakonom. U raznim jurisdikcijama utvrđena su i dodatna prava, kao što je izravno imenovanje pojedinih članova odbora ili lista članova odbora; sposobnost zalaganja dionica; odobravanje raspodjele dobiti; mogućnost dioničara da glasaju o primicima članova odbora ili ključnih rukovoditelja; odobravanje značajnih transakcija s povezanim osobama; i drugo.
Povjerenje ulagatelja da će kapital koji pružaju biti zaštićen od zlouporabe ili prisvajanja od strane rukovoditelja društva, članova odbora ili dioničara s kontrolnim udjelom važan je čimbenik u razvoju i pravilnom funkcioniranju tržišta kapitala. Suprotno tome, neučinkovitim mehanizmom korporativnog upravljanja može se odborima, upraviteljima i dioničarima s kontrolnim udjelom u društvu omogućiti sudjelovanje u aktivnostima kojima se promiču njihovi vlastiti interesi nauštrb manjinskih dioničara. Kod pružanja zaštite ulagateljima korisno je razlikovati ex ante i ex post prava dioničara. Ex ante prava su, na primjer, pravo prvokupa i kvalificirana većina za određene odluke. Ex post prava omogućuju traženje pravne zaštite nakon kršenja prava. U jurisdikcijama u kojima je provedba pravnog i regulatornog okvira slaba, može biti poželjno ojačati ex ante prava dioničara, primjerice niskim pragovima vlasništva nad dionicama za stavljanje točaka na dnevni red skupštine dioničara ili zahtijevanjem kvalificirane većine za određene važne odluke. Načelima se podupire jednako postupanje prema stranim i domaćim dioničarima u korporativnom upravljanju. Načela se ne bave vladinim politikama za reguliranje izravnih stranih ulaganja.
Jedan od načina na koji dioničari mogu ostvariti svoja prava jest mogućnost pokretanja sudskih i upravnih postupaka protiv članova vodstva i odbora. Iskustvo pokazuje da je važna odrednica stupnja zaštite prava dioničara postojanje djelotvornih metoda za dobivanje pravne zaštite za pritužbe po razumnoj cijeni i bez pretjerane odgode. Povjerenje manjinskih ulagatelja povećava se kada pravni sustav predviđa mehanizme kojima manjinski dioničari mogu pokrenuti postupke ako imaju opravdane razloge vjerovati da su njihova prava prekršena. Neke su zemlje utvrdile da derivativne tužbe koje podnose manjinski dioničari u ime društva služe kao učinkovito dodatno sredstvo za provedbu fiducijarnih dužnosti članova odbora, ako je raspodjela troškova parničenja primjereno određena. Osiguravanje takvih provedbenih mehanizama ključna je odgovornost zakonodavaca i regulatora, a važnu ulogu imaju i kapaciteti i kvaliteta sudova.
Postoji određeni rizik da pravni sustav koji svakom ulagatelju omogućuje osporavanje korporativne aktivnosti na sudovima postane podložan prekomjernim sporovima. Stoga su mnogi pravni sustavi uveli odredbe za zaštitu vodstva i članova odbora od zlouporabe u sudskim sporovima u obliku mehanizama provjere, kao što su predsudski postupak za procjenu je li zahtjev neosnovan i „sigurne luke” za aktivnosti vodstva i članova odbora (kao što je pravilo poslovne prosudbe) kao i „sigurne luke” za otkrivanje informacija. Naposljetku, potrebno je uspostaviti ravnotežu između omogućavanja ulagateljima da traže pravnu zaštitu za povredu vlasničkih prava i izbjegavanja prekomjernih sudskih sporova.
Mnoge su jurisdikcije utvrdile da su alternativni postupci odlučivanja, kao što su upravne rasprave ili arbitražni postupci koje organiziraju regulatori vrijednosnih papira ili druga tijela, učinkovita metoda za zaštitu prava dioničara, barem na prvostupanjskoj razini. Specijalizirani sudski postupci također mogu biti praktičan instrument za dobivanje pravodobnih sudskih mjera i prikupljanje dokaza o navodnoj povredi, čime se u konačnici olakšava djelotvorna pravna zaštita za povrede prava dioničara.
II.A. Osnovna prava dioničara trebala bi uključivati pravo na: 1.) osiguravanje načina registracije vlasništva, 2.) prijenos dionica, 3.) pravodobno i redovito dobivanje relevantnih i značajnih informacija o društvu, 4.) sudjelovanje i glasanje na glavnim skupštinama dioničara, 5.) biranje i razrješavanje članova odbora, 6.) udio u dobiti društva, 7.) biranje, imenovanje ili odobravanje vanjskog revizora.
II.B. Dioničari bi trebali biti dovoljno obaviješteni i imati pravo odobriti ili sudjelovati u odlukama koje se odnose na temeljne korporativne promjene kao što su: 1) izmjene statuta, osnivačkih akata ili sličnih dokumenata društva; 2) odobrenje dodatnih dionica; i 3) izvanredne transakcije, uključujući prijenos korporativne imovine što u praksi dovodi do prodaje društva.
Sposobnost trgovačkih društava da osnivaju partnerstva i povezana društva te da na njih prenose operativnu imovinu, prava na novčani tok i druga prava i obveze važna je za poslovnu fleksibilnost i delegiranje ovlasti u složenim organizacijama. Također omogućava društvu da se odrekne operativne imovine i postane samo holding društvo. Međutim, bez odgovarajućih kontrolnih mehanizama te se mogućnosti mogu zlouporabiti.
II.C. Dioničari bi trebali imati mogućnost djelotvornog sudjelovanja i glasanja na glavnim skupštinama dioničara te bi trebali biti obaviješteni o pravilima kojima se uređuju glavne skupštine dioničara, uključujući postupke glasanja.
II.C.1. Dioničarima bi trebalo dostaviti dostatne i pravodobne informacije o datumu, formatu, mjestu i dnevnom redu glavnih skupština, kao i iscrpne i pravodobne informacije o pitanjima o kojima će se na njima odlučivati.
II.C.2. Procesi, format i postupci za glavne skupštine dioničara trebali bi omogućiti jednako postupanje prema svim dioničarima. Postupci trgovačkih društava ne bi smjeli neopravdano otežavati glasanje ili ga činiti skupim.
Pravo sudjelovanja na glavnim skupštinama dioničara spada u temeljna prava dioničara. Vodstvo i ulagatelji s kontrolnim udjelom ponekad nastoje odvratiti manjinske ili strane ulagatelje od pokušaja utjecanja na vođenje društva. Neka trgovačka društva naplaćuju naknade za glasanje. Ostale potencijalne zapreke uključuju zabranu glasanja putem punomoći, zahtijevanje osobnog sudjelovanja na skupštini dioničara kako bi se glasalo, objedinjavanje nepovezanih odluka, održavanje skupštine na udaljenoj lokaciji i omogućavanje glasanja samo dizanjem ruku. No i drugi postupci mogu praktički onemogućiti ostvarivanje vlasničkih prava. Materijali za glasanje mogu se poslati preblizu vremena održavanja skupštine, ne ostavljajući ulagateljima dovoljno vremena za razmišljanje i savjetovanje. Mnoga društva nastoje razviti bolje kanale komunikacije i donošenja odluka s dioničarima. Potiču se napori društava da uklone umjetne prepreke sudjelovanju na glavnim skupštinama, a okvirom za korporativno upravljanje trebala bi se olakšati upotreba elektroničkog glasanja u odsutnosti, uključujući elektroničku distribuciju materijala o glasanju putem punomoći i pouzdane sustave potvrde glasanja. U jurisdikcijama u kojima je privatna provedba slaba regulatori bi trebali moći obuzdati nepravedne prakse glasanja.
II.C.3. Jurisdikcije bi trebale dopustiti glavne skupštine dioničara na kojima je omogućeno sudjelovanje dioničara na daljinu kao način za olakšavanje i smanjenje troškova sudjelovanja i angažmana dioničara. Takve bi se skupštine trebale održavati na način kojim se osigurava jednak pristup informacijama i mogućnostima sudjelovanja svih dioničara.
Virtualne ili hibridne (kada neki dioničari fizički prisustvuju skupštini, a drugi virtualno) glavne skupštine dioničara mogu pomoći u poboljšanju angažmana dioničara smanjenjem njihova vremena i troškova sudjelovanja. Upotrebom pružatelja virtualnih platformi društva mogu snositi dodatne troškove, ali i pojednostavniti pristup dioničara dnevnim redovima i povezanim informacijama te osigurati sigurnu infrastrukturu i učinkovitija sredstva za razmatranje i rješavanje primjedbi i pitanja dioničara. Međutim, potrebna je dužna pažnja kako bi se osiguralo da skupštine na daljinu ne smanje mogućnost sudjelovanja dioničara i postavljanja pitanja odborima i vodstvu, u usporedbi s fizičkim skupštinama. Neke su jurisdikcije izdale smjernice kako bi se olakšalo održavanje sastanaka na daljinu, uključujući rješavanje pitanja dioničara, odgovora i njihove objave, s ciljem osiguravanja transparentnog razmatranja pitanja od strane odbora i vodstva, uključujući način na koji se pitanja prikupljaju, kombiniraju, odgovaraju i objavljuju. Takve se smjernice mogu odnositi i na rješavanje tehnoloških problema koji mogu onemogućiti virtualni pristup skupštinama.
Mnoga društva oslanjaju se na dobavljače tehnologije kako bi upravljala sudjelovanjem na daljinu. Pri odabiru pružatelja usluga važno je uzeti u obzir da budu dovoljno profesionalni te da imaju sposobnost obrade podataka i digitalne sigurnosti kako bi podržali provođenje pravednih i transparentnih skupština dioničara, kao i tehničke i organizacijske sigurnosne mjere za svaki postupak obrade koji se provodi na temelju njihove usluge, posebno u pogledu osobnih podataka, za koje su potrebne strože sigurnosne mjere. Takvi postupci trebali bi omogućavati provjeru identiteta dioničara putem sigurne autentifikacije sudionika i osigurati jednako sudjelovanje kao i povjerljivost i sigurnost glasova danih prije skupštine.
II.C.4. Dioničari bi trebali imati mogućnost postavljati pitanja odboru, uključujući o godišnjoj vanjskoj reviziji, stavljati točke na dnevni red glavnih skupština i predlagati odluke, podložno razumnim ograničenjima.
Kako bi se potaknulo sudjelovanje dioničara na glavnoj skupštini, mnoge su jurisdikcije unaprijedile mogućnost dioničara da stave točke na dnevni red jednostavnim i jasnim postupkom podnošenja izmjena i rezolucija te da podnesu pitanja prije glavne skupštine i dobiju odgovarajuće odgovore od članova odbora i vodstva na način kojim se osigurava njihova transparentnost. Dioničari bi također trebali moći postavljati pitanja u vezi s izvješćem o vanjskoj reviziji. Opravdano je da društva osiguravaju da se takve mogućnosti ne zloupotrebljavaju. Razumno je, na primjer, zahtijevati da, kako bi se odluke dioničara uvrstile na dnevni red, trebaju ih podržati dioničari koji drže određenu tržišnu vrijednost ili određeni postotak dionica ili prava glasa. Taj bi prag trebalo odrediti uzimajući u obzir stupanj koncentracije vlasništva kako bi se osiguralo da se manjinskim dioničarima praktički ne onemogući stavljanje bilo kakvih točaka na dnevni red. Odbor bi trebao rješavati odluke dioničara koje su odobrene i koje su u nadležnosti skupštine dioničara.
II.C.5. Trebalo bi olakšati djelotvorno sudjelovanje dioničara u ključnim odlukama o korporativnom upravljanju, kao što su imenovanje i izbor članova odbora. Dioničari bi trebali moći iznijeti svoja stajališta, među ostalim glasanjem na skupštinama dioničara, o primicima članova odbora i/ili ključnih rukovoditelja, ovisno o slučaju. Vlasnička komponenta programa naknada za članove odbora i zaposlenike trebala bi podlijegati odobrenju dioničara.
Biranje članova odbora osnovno je pravo dioničara. Kako bi izborni postupak bio djelotvoran, dioničari bi trebali imati mogućnost sudjelovanja u imenovanju članova odbora i glasanja za pojedine kandidate ili različite liste kandidata. U tu svrhu dioničari u brojnim jurisdikcijama imaju pristup glasačkim materijalima društva, koji im se stavljaju na raspolaganje podložno uvjetima za sprječavanje zlouporabe. U pogledu imenovanja kandidata, u mnogim su društvima uspostavljeni odbori za imenovanja kako bi se osigurala odgovarajuća transparentnost i usklađenost s uspostavljenim postupcima imenovanja te olakšalo i koordiniralo pronalaženje uravnoteženog, raznolikog i kvalificiranog upravnog i nadzornog odbora. Smatra se dobrom praksom da neovisni članovi odbora imaju ključnu ulogu u tom odboru. Kako bi se dodatno poboljšao postupak odabira, Načelima se također zahtijeva potpuno i pravovremeno objavljivanje dosadašnjeg iskustva kandidata za odbor i imenovanje, što će omogućiti informiranu procjenu sposobnosti i prikladnosti svakog kandidata. U nekim se jurisdikcijama zahtijeva ili se smatra dobrom praksom da se objave i informacije o svim drugim pozicijama ili članstvima u odborima nominiranih kandidata, a u nekim jurisdikcijama i o pozicijama za koje su nominirani.
Načelima se zahtijeva objava primitaka članova odbora i ključnih rukovoditelja. Posebno je važno da dioničari budu upoznati s politikom primitaka, kao i ukupnom vrijednosti i strukturom aranžmana primitaka sklopljenih u skladu s tom politikom. Dioničari su zainteresirani i za povezanost primitaka i uspješnosti trgovačkog društva kada procjenjuju sposobnost odbora i kvalitete koje bi trebali tražiti u kandidatima za odbor. Različiti oblici odlučivanja o naknadama (obvezujući ili savjetodavni glas, ex ante i/ili ex post, obuhvaćeni članovi odbora i/ili ključni rukovoditelji, pojedinačna i/ili ukupna naknada, politika primitaka i/ili stvarna naknada) igraju važnu ulogu u prenošenju snage i tona sentimenta dioničara odboru. U slučaju programa temeljenih na vlasničkom kapitalu, njihov potencijal za razvodnjavanje dioničkog kapitala i snažno određivanje poticaja za rukovoditelje znači da bi ih dioničari trebali odobriti, bilo za pojedince ili za politiku programa u cjelini. Odobrenje dioničara također bi trebalo biti obavezno za sve značajne promjene postojećih programa.
II.C.6. Dioničari bi trebali imati mogućnost glasanja osobno ili u odsutnosti, a oba načina glasanja trebala bi biti jednako vrijedna.
Cilj olakšavanja identifikacije i sudjelovanja dioničara upućuje na to da jurisdikcije i/ili trgovačka društva promiču povećanu uporabu informacijske tehnologije pri glasanju, uključujući sigurno elektroničko glasanje u svim društvima čijim se dionicama trguje na burzi za skupštine na daljinu i uživo. Načelima se preporučuje da se glasanje putem punomoći općenito prihvati. Doista, za promicanje i zaštitu prava dioničara važno je da se ulagatelji mogu osloniti na kontrolirano glasanje putem punomoći. Okvirom za korporativno upravljanje trebalo bi osigurati da se glasanje putem punomoći izvršava u skladu s uputama opunomoćenika. U onim jurisdikcijama u kojima je društvima dopušteno dobiti punomoć, važno je otkriti kako će predsjedavajući skupštinom (kao uobičajeni primatelj punomoći dioničara koje je društvo dobilo) izvršavati prava glasa povezana s punomoći bez uputa. Ako odbor ili vodstvo imaju punomoć za mirovinske fondove društva i za planove radničkog dioničarstva, upute za glasanje trebaju biti objavljene. U mnogim se jurisdikcijama zahtijeva ili smatra dobrom praksom da se uz trezorske dionice i dionice koje drže društva kćeri ne veže pravo glasa, niti se računaju za svrhe kvoruma.
II.C.7. Potrebno je ukloniti prepreke prekograničnom glasanju.
Strani ulagatelji često drže svoje dionice kroz lance posrednika. Dionice se obično drže na računima kod posrednika vrijednosnim papirima koji zauzvrat drže račune kod drugih posrednika i središnjih depozitorija vrijednosnih papira u drugim jurisdikcijama, dok društvo čijim se dionicama trguje na burzi ima sjedište u trećoj jurisdikciji. Takvi prekogranični lanci predstavljaju posebne izazove u pogledu utvrđivanja prava stranih ulagatelja na iskorištavanje njihovih prava glasa te u pogledu postupka komunikacije s takvim ulagateljima. U kombinaciji s poslovnim praksama koje pružaju vrlo kratak rok za obavještavanje, dioničari često imaju vrlo ograničeno vrijeme da reagiraju na obavijest o sazivanju skupštine od strane društva i donesu informirane odluke o stavkama o kojima je potrebno donijeti odluku. Time se otežava prekogranično glasanje. Pravnim i regulatornim okvirom trebalo bi razjasniti tko ima pravo kontrolirati prava glasa u prekograničnim situacijama i, prema potrebi, pojednostavniti lanac depozitara. Nadalje, rokovima za obavještavanje trebalo bi osigurati da strani ulagatelji u stvari imaju iste mogućnosti za izvršavanje svojih vlasničkih funkcija kao domaći ulagatelji. Kako bi se stranim ulagateljima dodatno olakšalo glasanje, zakoni, propisi i korporativne prakse trebali bi omogućiti sudjelovanje elektroničkim putem na nediskriminirajući način.
II.D. Dioničarima, uključujući institucionalne dioničare, trebalo bi biti omogućeno da se međusobno savjetuju o pitanjima koja se odnose na njihova temeljna dioničarska prava kako su definirana u Načelima, podložno iznimkama u svrhu sprječavanja zlouporabe.
Već je davno prepoznato da bi u društvima s raspršenim vlasništvom pojedinačni dioničari mogli imati premali udio u društvu da bi se opravdao trošak poduzimanja mjera ili ulaganja u praćenje uspješnosti. Nadalje, ako bi mali dioničari uložili sredstva u takve aktivnosti, ostali bi također imali koristi bez vlastitog doprinosa (tj. bili bi „muktaši”). U mnogim slučajevima institucionalni ulagatelji ograničavaju svoj vlasnički udio u pojedinim društvima jer je to izvan njihovog kapaciteta ili bi zahtijevalo ulaganje više imovine u jedno društvo nego što bi to bilo razborito ili dopušteno. Kako bi se prevladala ta asimetrija koja pogoduje diversifikaciji, trebalo bi im dopustiti, pa čak i potaknuti, da surađuju i koordiniraju svoje postupke u nominiranju i izboru članova odbora, stavljanju prijedloga na dnevni red i izravnoj raspravi s društvom radi poboljšanja korporativnog upravljanja, podložno usklađenosti dioničara s primjenjivim pravom, uključujući, na primjer, zahtjeve za izvještavanje o stvarnom vlasništvu. Neki veliki institucionalni ulagatelji uspostavili su inicijative za olakšavanje koordinacije svojeg angažmana, primjerice za rješavanje pitanja u vezi s klimom. Kada društva čijim se dionicama trguje na burzi imaju dioničare s kontrolnim udjelom, tim se mjerama štite i interesi manjinskih dioničara te se povećava njihov glas u pitanjima koja se tiču društva. Općenito, dioničarima bi trebalo dopustiti međusobnu komunikaciju bez podlijeganja formalnosti traženja punomoći.
Međutim, mora se priznati da bi se suradnja među ulagateljima mogla iskoristiti i za manipuliranje tržištima i dobivanje kontrole nad društvom, s ciljem zaobilaženja propisa o preuzimanju ili objavljivanju koji bi se inače mogli primjenjivati. Štoviše, svrha suradnje može biti i zaobilaženje prava tržišnog natjecanja. Možda će biti potrebne zaštitne mjere kako bi se spriječilo protutržišno ponašanje i zlouporaba, posebno u jurisdikcijama u kojima su institucionalni ulagatelji značajni vlasnici u društvima čijim se dionicama trguje na burzi i u kojima bi njihove koordinirane aktivnosti mogle imati snažniji utjecaj na odluke društava. Objavljivanje koordinacijske politike moglo bi tržištu pojasniti opseg takvih mjera. Međutim, ako suradnja ne uključuje jasno pitanja kontrole nad društvom ili je u sukobu sa pitanjima o učinkovitosti i pravednosti tržišta, još uvijek je moguće izvući koristi iz djelotvornijeg vlasništva. Kako bi se dioničarima osigurala jasnoća i sigurnost, regulatori mogu izdati smjernice o oblicima koordinacije i sporazumima koji predstavljaju ili ne predstavljaju takvo zajedničko djelovanje u kontekstu preuzimanja, tržišnog natjecanja i drugih pravila.
II.E. Prema svim dioničarima koji imaju istu seriju roda dionica trebalo bi postupati jednako. Svi bi ulagatelji trebali moći dobiti informacije o pravima povezanima sa svim serijama i rodovima dionica prije kupnje. Sve promjene u ekonomskim pravima ili pravima glasa trebale bi podlijegati odobrenju onih rodova dionica na koje to negativno utječe.
O optimalnoj strukturi kapitala društva najbolje odlučuju vodstvo i odbor, uz odobrenje dioničara. Neka društva izdaju povlaštene dionice koje imaju prednost u odnosu na primitak dobiti društva, ali uz koje se obično vežu ograničena ili nikakva prava glasa. Društva mogu također izdavati potvrde o sudjelovanju ili dionice s ograničenim ili bez prava glasa, kojima bi se vjerojatno trgovalo po različitim cijenama od dionica s punim pravom glasa. Sve ove strukture mogu biti djelotvorne u raspodjeli rizika i nagrada na načine za koje se smatra da su u najboljem interesu društva i troškovno učinkovitog financiranja.
Unutar bilo koje serije roda, uz sve bi dionice trebala biti vezana ista prava. Ulagatelji mogu očekivati da će biti informirani o svojim pravima glasa prije ulaganja. Nakon ulaganja, njihova prava ne bi se trebala mijenjati osim ako su vlasnici dionica s pravom glasa imali priliku sudjelovati u odluci. Prijedloge za promjenu prava glasa koja se vežu uz različite serije i rodove dionica trebalo bi podnijeti na odobrenje na glavnim skupštinama dioničara određenom (obično višom) većinom dionica s pravom glasa u dotičnim kategorijama.
II.F. Transakcije s povezanim osobama trebalo bi odobravati i provoditi na način kojim se osigurava pravilno upravljanje sukobima interesa i štite interesi društva i njegovih dioničara.
II.F.1. Trebalo bi riješiti sukobe interesa koji su svojstveni transakcijama s povezanim osobama.
Potencijalna zlouporaba transakcija povezanih osoba važno je pitanje na svim tržištima, a posebno na onima na kojima je korporativno vlasništvo koncentrirano i gdje prevladavaju korporativne grupe. Zabrana takvih transakcija obično nije rješenje jer ne postoji ništa samo po sebi loše pri sklapanju transakcija s povezanim osobama, pod uvjetom da se sukobi interesa svojstveni tim transakcijama rješavaju na odgovarajući način, među ostalim odgovarajućim praćenjem i objavljivanjem. To je tim važnije kada značajan dio prihoda i/ili troškova proizlazi iz transakcija s povezanim osobama.
Jurisdikcije bi trebale uspostaviti djelotvoran okvir za jasno označavanje takvih transakcija. On bi trebao uključivati opširne, ali precizne definicije onoga što se smatra povezanom osobom. Trebao bi uključivati i pravila o zanemarivanju nekih od tih transakcija kada one nisu značajne jer ne premašuju ex ante pragove, mogu se smatrati periodičnima i odvijaju se po provjerljivim tržišnim uvjetima ili se odvijaju s društvima kćerima u kojima nije prisutan poseban interes povezane osobe. Nakon što se utvrde transakcije s povezanim osobama, jurisdikcije određuju postupke za njihovo odobravanje na način kojim se smanjuje njihov negativni potencijal. U mnogim se jurisdikcijama velik naglasak stavlja na odobrenje odbora uz potporu revizijskog odbora, često s istaknutom ulogom neovisnih članova. Jurisdikcije također mogu zahtijevati od odbora da opravda interes transakcije za društvo i pravednost njezinih uvjeta. Mnoge jurisdikcije zahtijevaju ili preporučuju kao dobru praksu da se zainteresirani članovi odbora suzdrže od odluka o transakcijama s povezanim osobama.
Kao alternativa ili dopuna odobrenju odbora, dioničarima se može dati pravo glasa u odobravanju određenih transakcija, što u nekim jurisdikcijama zahtijeva odobrenje nezainteresiranih dioničara. To posebno može uključivati velike ili nerutinske transakcije ili transakcije u kojima članovi odbora imaju interes. Neke jurisdikcije zahtijevaju i mišljenje ili ocjenu o pravednosti predložene cijene ili vrijednosti transakcije od strane vanjskog revizora ili neovisnog vanjskog stručnjaka, u nekim slučajevima kao preduvjet za odobrenje dioničara.
II.F.2. Od članova odbora i ključnih rukovoditelja trebalo bi zahtijevati da obavijeste odbor o tome imaju li oni, izravno, neizravno ili u ime trećih osoba, značajni interes u bilo kojoj transakciji ili stvari koja izravno utječe na društvo.
Članovi odbora, glavni rukovoditelji i, u nekim jurisdikcijama, dioničari s kontrolnim udjelom imaju obvezu obavijestiti odbor ako imaju poslovni, obiteljski ili drugi poseban odnos izvan društva koji bi mogao utjecati na njihovu prosudbu u vezi s određenom transakcijom ili predmetom koji utječe na društvo. Takvi posebni odnosi uključuju situacije u kojima rukovoditelji i članovi odbora imaju odnos s društvom preko njihove povezanosti s dioničarom koji je u poziciji vršiti kontrolu. Ako je prijavljen značajan interes, mnoge jurisdikcije zahtijevaju ili preporučuju da ta osoba ne bude uključena u bilo koju odluku koja uključuje transakciju ili predmet te da odluka odbora bude posebno motivirana protiv prisutnosti takvog interesa i/ili da opravda interes transakcije za društvo, posebice navođenjem uvjeta transakcije.
II.G. Manjinske dioničare trebalo bi zaštititi od zlouporabe od strane, ili u interesu, dioničara s kontrolnim udjelom koji djeluju izravno ili neizravno te bi oni trebali imati na raspolaganju djelotvornu pravnu zaštitu. Trebalo bi zabraniti zlouporabu poslovanja za vlastiti račun.
Mnoga društva čijim se dionicama trguje na burzi imaju dioničare s kontrolnim udjelom. Iako prisutnost dioničara s kontrolnim udjelom može smanjiti agencijski problem kroz pomnije praćenje vodstva, slabosti u pravnom i regulatornom okviru mogu dovesti do zlouporabe drugih dioničara u društvu. Zlouporaba poslovanja za vlastiti račun nastaje kada osobe koje imaju bliske odnose s društvom, uključujući dioničare s kontrolnim udjelom, iskorištavaju te odnose na štetu društva i ulagatelja.
Do potencijala za zlouporabu dolazi kada pravni sustav omogućuje, a tržište prihvaća, da dioničari s kontrolnim udjelom imaju razinu kontrole koja ne odgovara razini rizika koju oni preuzimaju kao vlasnici korištenjem pravnih mehanizama za odvajanje vlasništva od kontrole. Takva se zlouporaba može provesti na različite načine, uključujući izravne privatne koristi putem visokih plaća i bonusa za zaposlene članove obitelji i suradnike, neprimjerene transakcije s povezanim osobama, sustavne pristranosti u poslovnim odlukama i promjene strukture kapitala putem posebnog izdavanja dionica u korist dioničara s kontrolnim udjelom. Osim otkrivanja, ključni mehanizam za rješavanje takvog potencijala za zlouporabu jest postojanje jasno artikulirane obveze lojalnosti članova odbora društvu i svim dioničarima. Zlouporaba manjinskih dioničara doista je najizraženija u onim jurisdikcijama u kojima je pravni i regulatorni okvir u tom pogledu slab. Poseban se problem pojavljuje u nekim jurisdikcijama u kojima prevladavaju skupine društava i u kojima obveza lojalnosti člana odbora može biti dvosmislena, pa čak i protumačena u korist grupe. U tim su slučajevima neke jurisdikcije razvile skup pravila za kontrolu negativnih učinaka, među ostalim određivanjem da se transakcija u korist drugog društva u grupi mora kompenzirati tako da se od drugih trgovačkih društava u grupaciji dobije odgovarajuća korist. Ključno načelo za članove odbora koji rade unutar strukture grupe društava jest da iako društvo može biti pod kontrolom drugog društva, obveza lojalnosti za člana odbora odnosi se na društvo i sve njegove dioničare, a ne na vladajuće društvo grupe.
Ostale uobičajene odredbe za zaštitu manjinskih dioničara koje su se pokazale djelotvornima uključuju pravo prvokupa u vezi s izdavanjem dionica, kvalificiranu većinu za određene odluke dioničara i mogućnost kumulativnog glasanja pri izboru članova odbora. S obzirom na to da neke strukture grupe mogu dovesti do nerazmjerne i netransparentne kontrole, i s obzirom na rizike koje to može uzrokovati u pogledu prava manjinskih dioničara, neke jurisdikcije ograničavaju određene strukture grupa društava kao što su uzajamna držanja udjela. U određenim okolnostima neke jurisdikcije zahtijevaju ili dopuštaju dioničarima s kontrolnim udjelom da otkupe dionice preostalih dioničara po cijeni utvrđenoj neovisnom procjenom. To je osobito važno kada dioničari s kontrolnim udjelom odluče izvrstiti društvo s burze. Ostali načini poboljšanja prava manjinskih dioničara uključuju derivativne i zajedničke tužbe. Većina regulatora uspostavila je mehanizme za primanje i ispitivanje pritužbi dioničara, a neki imaju mogućnost podržati tužbe otkrivanjem relevantnih informacija (uključujući mehanizme zviždača) i/ili financiranjem. Sa zajedničkim ciljem poboljšanja tržišne vjerodostojnosti, izbor i konačni oblik različitih odredaba za zaštitu manjinskih dioničara nužno ovisi o cjelokupnom regulatornom okviru i nacionalnom pravnom sustavu.
II.H. Tržištima za kontrolu nad društvom trebalo bi omogućiti učinkovito i transparentno funkcioniranje.
II.H.1. Pravila i postupci kojima se uređuje stjecanje kontrole nad društvom na tržištima kapitala, izvanredne transakcije kao što su spajanja i prodaja znatnih dijelova imovine društva trebali bi biti jasno artikulirani i objavljeni tako da ulagatelji razumiju svoja prava i pravnu zaštitu. Transakcije bi se trebale odvijati po transparentnim cijenama i pod pravednim uvjetima kojima se štite prava svih dioničara u skladu s rodom njihovih dionica.
II.H.2. Instrumenti protiv preuzimanja ne bi se trebali koristiti za zaštitu vodstva i odbora od odgovornosti.
U nekim jurisdikcijama društva koriste instrumente protiv preuzimanja. Međutim, i ulagatelji i burze izražavaju zabrinutost zbog mogućnosti da raširena upotreba instrumenata protiv preuzimanja može biti ozbiljna prepreka funkcioniranju tržišta za kontrolu nad društvom. U nekim slučajevima mehanizmi protiv preuzimanja mogu jednostavno biti instrumenti za zaštitu vodstva ili odbora od nadzora dioničara. U provedbi bilo kakvih instrumenata protiv preuzimanja i u postupanju s prijedlozima za preuzimanje, fiducijarna dužnost odbora prema dioničarima i društvu mora ostati na prvom mjestu. Neke jurisdikcije pružaju opcije za izlazak po pravednoj i razumnoj tržišnoj cijeni dioničarima koji se ne slažu u slučaju većih korporativnih restrukturiranja, uključujući spajanja.